Adresa: Dugi dol 58c, 10000 Zagreb
OIB: 59552791905
Skupna prodaja Zagreb: 098/332-949

Organizacioni voditelj: Mladena Gavran
Umjetnički voditelj: Miro Gavran

Kritike - Hotel Babilon


  • © VEČERNJI LIST, Lada Žigo
    Smanji kritiku

    Oko 400 ljudi u gledalištu, ludi smijeh, čestitke i na koncu dvadeset i sedam buketa cvijeća - epilog je glumačkog uspjeha Mladene Gavran u monodrami "Hotel Babilon" koja je premijerno izvedena u Vidri.

    © VEČERNJI LIST, Lada Žigo


  • © SLOBODNA DALMACIJA, Tajana Gašparović
    Smanji kritiku

    Komedija "Hotel Babilon" ciljano je pisan tekst za jednu glumicu koja mora biti vrsna komičarka te posjedovati mogućnost trenutne glumačke preobrazbe koja joj omogućuje da odigra jedanaest posve različitih karaktera.. A upravo to je Mladena Gavran. Osim toga sjajno je skinula mnoštvo različitih jezičnih naglasaka.

    © SLOBODNA DALMACIJA, Tajana Gašparović


  • © VJESNIK, Snježana Babić Višnjić
    Smanji kritiku

    Riječ je o komičnoj monodrami, koju je režirala Aida Bukvić, za jednu glumicu, sa jedanaest uloga, u kojoj je Mladena Gavran dobila prigodu dati maha svom glumačkom daru..Mladena je tu prigodu iskoristila i , svojom mogućnošću transformiranja, koje ne poznaje ni dobne ni spolne granice, zapanjila i nasmijala publiku čiji je smijeh potvrdio da je Miro Gavran još jednom ispunio gledateljska očekivanja.

    © VJESNIK, Snježana Babić Višnjić


  • © VEČERNJI LIST, Želimir Ciglar
    Smanji kritiku

    Miro Gavran majstor je forme, dokazao je to i ovim tekstom.Osim toga, vješt je i s jezikom, govor njegovih likova živ je, preuzet iz stvarnosti. Njegove su simpatije za običnog čovjeka velike i zato njegovi likovi žive na pozornici vlastitim životom i poslije poklona.

    © VEČERNJI LIST, Želimir Ciglar


  • © HRVATSKO SLOVO, Marija Grgičević
    Smanji kritiku

    Od prvog koraka na scenu, Mladena Gavran je moćno gotovo sat i pol zavladala gledalištem..publika ju je na kraju pozdravila pljeskom što traje dugo kao da želi zahvaliti za svako lice posebno.

    © HRVATSKO SLOVO, Marija Grgičević


  • © ARENA, Vesna Tomljanović
    Smanji kritiku

    Sat i dvadeset minuta smijeha najbolja su potvrda da će i nakon premijere održane prošloga petka u zagrebačkoj "Vidri" publika uživati u predstavi "Hotel Babilon", prvjencu Teatra GAVRAN....Zavidnim glumačkim umjećem i spretnošću Mladena je na kazališnoj sceni galeriji likova udahnula dušu. Jer u jednočinki redateljice Aide Bukvić glumica ima samo po pet sekundi vremena za promjenu kostima i preobražaj iz lika u lik.

    © ARENA, Vesna Tomljanović


  • © Anatolij Kudrjavcev, SLOBODNA DALMACIJA
    Smanji kritiku

    Mladena Gavran je protejski svemoćno dokazala kako može punim jedrima ploviti iz uloge u ulogu, iz osobe u osobu, i kako joj čak ni izrazita, atraktivna ženstvenost ne smeta ni prilikom promjena spola...

    Sve u svemu, riječ je o predstavi koja može gotovo svakomu nešto zavrtjeti u glavi i koja se bitno razlikuje od uobičajenih majmunarija današnje moderne scenske produkcije. Pred zagrebačkim Teatrom GAVRAN trebali biste, dakle, diskretno skinuti kapu ako je imate na čemu nositi.

    © Anatolij Kudrjavcev, SLOBODNA DALMACIJA

  • NOVA PARADIGMA ŽENSKE MONODRAME
    © Sanja Nikčević, VIJENAC, 6.2.2013.
    Smanji kritiku

    NOVA PARADIGMA ŽENSKE MONODRAME

    Mladena Gavran velika je glumica. Možda zato nema potrebe praviti skandale i nasilu tjerati reflektore medija da se okrenu prema njoj. Jer se okreću na sceni. Gluma je složeno umijeće, a glumačko prikazivanje otjelovljenje Drugog. Ali kad se to vidi na sceni tako koncentrirano kao kod Mladene Gavran – stane ti dah.

    Predstava Hotel Babilon (produkcija Teatar Gavran, režija Aida Bukvić, izvedba Mladena Gavran) reklamira se ovako: 1 glumica, 11 uloga, 100 smjehova. U petak, 1. veljače, odigrana je 201. predstava pa je lako izračunati da je od praizvedbe 28. listopada 2002. Mladena Gavran izmamila 20.100 smjehova širom Hrvatske i izvan nje! Naime, predstava je gostovala u stotinjak hrvatskih gradova te u Austriji, Njemačkoj, Mađarskoj, Bosni i Hercegovini te Srbiji. Osvojila je i četiri nagrade na festivalima (Festival glumca, Dani satire, Zlatni lav, Festival pod murvom), a nominirana je za Nagradu hrvatskoga glumišta).

    Dosegnuti tako visoku brojku igranja rijetkost je od osamostaljenja Hrvatske. Prošlo je to bez fancy emisija koje nam govore što je glamour u Hrvatskoj. Zanimljivo je da te emisije uglavnom propagiraju predstave koje ne mogu doprijeti do dvadesete izvedbe. Ali takva su vremena, preživjet ćemo i to. Preživjet će i publika i kazalište, možda upravo zahvaljujući predstavama poput Hotela Babilon.

    To je produkcija privatnoga kazališta koje postoji isključivo ako ga netko gleda. Rade s minimumom državnih dotacija i ne mogu si priuštiti luksuz državnih kazališta koja postavljaju spomenute fancy predstave koje izazivaju medijsku buku, ali tjeraju publiku od sebe. Uz to, Gavranovi su kao umjetnici okrenuti kazalištu koje komunicira s publikom, a ne medijima. I u umjetnosti i u životu. Ne rade skandale, ne prizivaju medije pikanterijama, ne govore ružno o drugim ljudima, ne može ih se instrumentalizirati u nekoj političkoj bitci…

    No to je sve istina za sve što oni rade u životu. Zato i jesu „slobodnjaci“, bez stalnog angažmana u državnim kazalištima, i imaju vlastiti teatar u kojem mogu raditi ono što vole. Ali ova je predstava posebna, a nakon što sam je odgledala treći put, shvatila sam da je to jednostavno kazališni fenomen. Hotel Babilon doima se kao dobro napisana monokomedija s vještom glumicom. I ona to i jest. Odlično je to napisan tekst o Slovakinji Suzani Kolarovoj, koja se jednoga ljeta zaljubila u Dalmatinca Jakšu, a kako ju je iduće godine zaboravio, iz očaja ga je pokušala ubiti. Ima tu i prepoznavanja likova, i sudbina koje nas diraju, i dobrohotna smijeha, i neke tople tuge. Aida Bukvić predstavu je vrlo vješto režirala. Ali njome dominira glumica.

    Priču dobivamo od likova koji su svjedočili događaju, i Mladena Gavran igra spomenutih jedanaest likova – četiri manja (tri kolportera i sutkinju), ali i sedam velikih uloga. Od toga pet žena: Međimurku (koja je došla u Dalmaciju da prouči što je to turizam jer su došla vremena kad se moraju prebaciti na novu proizvodnju), hrvatsku Amerikanku (koja traži svoje korijene), Bosanku (koja odmara dušu na moru), Njemicu (koja dolazi po zabavu) i nesretnu Slovakinju Suzanu. No svjedoče i dva muškarca: spomenuti Jakša i jedan postariji Talijan, koji pronalazi svoju ljubav.

    Sve su to različiti likovi koji imaju različite motivacije i poglede na svijet pa i različiti govor (dijalekti i iskrivljeni hrvatski), što pomaže kreiranju lika, ali ih Mladena Gavran igra virtuozno. U desetak sekundi presvlačenja, uz minimalne kostimske izmjene (kaput, šal, naočale, kravata, promjena frizure, perika ili tupe) ona se izrazom lica, držanjem tijela, promjenom govora, pogleda, potpuno transformira i izloži pred nama u novom liku.

    Ali nije to samo virtuozno izvedeno, to je fenomen jer je Mladena Gavran s tom predstavom uspostavila novu paradigmu igranja ženske monodrame.

    Do te predstave većina je ženskih monodrama bila ili pričanje viceva ili pričanje priče. Nekada davno bile su to komičarke poput Nele Eržišnik, a u posljednje je vrijeme najpoznatija Arijana Čulina. Ona glumi brbljavu Splićanku i iz tog lika priča nama priče o svijetu oko sebe. Bilo je i tužnih verzija, osobito s ratnom temom (Marija Kohn u Bože, čuvaj mi sina na nebesima Zdravka Odorčića, Tatjana Bertok Zupčević u Slikama Marijinim Lydije Scheuermann Hodak i sl.). No to su uvijek bile glumice u ženskom liku koje su muški lik prepričavale ili odigravale iz svog lika. Ne sjećam se da sam gledala samu glumicu na sceni da glumi ne samo toliko likova nego i muške likove! Rijetke su i glumice koje glume muške likove u ansambl-predstavama (što bi trebalo biti lakše). Čitala sam o Sari Bernhardt kao Hamletu, pamtim Nadu Subotić kao tajnika Pitoua u predstavi Sara ili vrisak languste Johna Murrella (Teatar ITD, 1984, red. Vlado Habunek). U zadnje vrijeme ima dosta pomodnih odijevanja žena u mušku odjeću (posljednja Alma Prica u Na tri kralja ili kako hoćete u HNK, 2012), ali to ne računam jer su ti likovi bez spola i mogli su se odjenuti u bilo što. Očito je glumici posebno izazovna zadaća igrati muškarca. „Puno je lakše muškarcu odigrati ženu, a naročito karikaturu žene, nego obratno“, reći će sama Mladena Gavran nakon premijere Hotela Babilon. Ali ona je uspjela. I mislila sam da je to plafon njezina glumačkog umijeća.

    A onda je došla Najluđa predstava na svijetu (autor Miro Gavran, teatar Gavran, 2009). Najavljena je opet kao monokomedija s Mladenom Gavran, koja ju je i sama režirala! Moram priznati da sam pomislila: to sam već vidjela u Hotelu Babilon, što bih sad još mogla… I onda me iznenadila.

    Istina, krenulo je kao u Babilonu, jedan lik, pa drugi, muškarci i žene… Bilo je opet vješto napisano. Tema je ovaj put bilo kazalište, i to ono pomodno, koje je na dobrohotan, ali istovremeno ubojit i izravan način razotkriveno kao isprazno i smiješno. U kazalištu se postavlja nova predstava uz ravnateljicu koja je sva okrenuta Europi (u kojoj su svi prepoznali Mani Gotovac, čak i moja mama!), glumicu koja slavi obljetnicu, druge dvije glumice koje su joj zavidne, glumac koji se tom ulogom pokušava vratiti na kazališne daske nakon što se „potrošio“ u sapunicama, redatelja Slovenca koji prezire tekst i ima velike koncepte, pa sve do čistačice. Ponovno su znalački iskorišteni dijalekti i iskrivljeni govor državljana drugih zemalja koji se trude govoriti hrvatski (njih je lakše karikirati i dobiti komični efekt, a i pomažu u razlikovanju likova), ali ima mnogo manje rekvizita ili detalja kostima nego u Babilonu. Izgledalo je kao da je glumica postala sigurnija u toj vrsti igre pa joj ne treba mnogo vanjske pomoći, nekako je više razlistala svoju transformaciju, kao da je njezino tijelo „instrument na kojem svira razne likove iz dramske partiture“ (Gluma i identitet) postalo vještije. Nema više okretanja od publike i stavljanja perika da bi se ušlo u lik, sada se može transformirati u drugi lik pred našim očima jednim šalom – ili bez njega. Jednostavno, pokretom glave, treptajem oka.

    Tako je sve bilo vještije od Babilona, ali „normalno“, do scene u kojoj se likovi posvade pred premijeru. Mladena Gavran igrala je na sceni šest likova – istovremeno! Tri glumice, ravnateljica, glumac i redatelj pred mojim su se očima svađali i vikali jedan na drugog. Istovremeno, pred mojim očima! Iako smo svi u gledalištu znali da je to samo jedna glumica, ona je istovremeno bila u svim tim likovima – nekako usporedno. Pa ne čudi da je za tih dvanaest odigranih uloga s pravom dobila godišnju nagradu Vladimir Nazor.

    Znam ja da je Mladena Gavran velika glumica. Kad sam je prvi put vidjela na sceni (davno, u Teatru ITD), shvatila sam da nekako na sebe privlači svjetlo, kao da je reflektori prate jer su prepoznali nešto vrijedno. Možda zato nema potrebe praviti skandale i nasilu tjerati reflektore medija da se okrenu prema njoj. Jer se okreću na sceni. Znam ja da je gluma složeno umijeće. Glumačko „prikazivanje kao otjelovljenje Drugog“ koje dovodi do „umnažanja duše“ tema je o kojoj je Dubravka Crnojević Carić napisala cijelu knjigu (citiranu: Gluma i identitet, Zagreb, 2008)! Ali kad to vidiš na sceni tako koncentrirano kao kod Mladene Gavran u njezinim ženskim monodramama – stane ti dah!

    No, da je njezino igranje monodrame doista glumački fenomen i nova paradigma igranja, shvatila sam kada je jedna studentica u predstavi Samo bez emocija (glumačka klasa Ivica Boban, ADU/Centar za kulturu Trešnjevka, 2012) igrala muški lik i skinula upravo Mladenu Gavran. Lijepo je da kritičari i teoretičari pišu o glumcu, to ostaje za budućnost, ali na papiru. No najveća je pohvala kada glumca kolege skidaju jer tako ostaje živjeti na sceni. I kad ga tamo više nema. Čak i kad više nema ni publike koja ga se sjeća. Naime, kad postane paradigma, doista utka sebe u vlastitu umjetnost.

    © Sanja Nikčević, VIJENAC, 6.2.2013.