Adresa: Dugi dol 58c, 10000 Zagreb
OIB: 59552791905
Skupna prodaja Zagreb: 098/332-949

Organizacioni voditelj: Mladena Gavran
Umjetnički voditelj: Miro Gavran

Kritike - Lutka

  • Teatarska nevinost Doris Pinčić temelj je njene uvjerljivosti
    © Bojana Radović, VEČERNJI LIST, 13. listopad 2012.
    Smanji kritiku

    Teatarska nevinost Doris Pinčić temelj je njene uvjerljivosti

    Miro Gavran se svojim novih dijelom upisao na listu dramskih autora koji čvrsto drže žensku stranu u vječnom muško-ženskom ratu. Njegova "Lutka", premijerno izvedena večeras u maloj dvorani Lisinski, priča je o muškarcu koji nakon što ga je ostavila djevojka na nagradnom natječaju osvoji lutku – androida stvorenog za muško zadovoljstvo. Lutka na kraju pobjeđuje. Ona se vraća u svoju kutiju, a on odlazi pravoj ženi koju je otjerao vlastitim egoizmom. Sve to, s poprilično edukativne namjere Gavran priča kroz uobičajene životne situacije kojima popituje: ljubomoru, samopouzdanje u vezi, egoizam, ljubavnu nesebičnost i sebičnost, seksualne slobode, ali i to smije li žena proizvoditi previše buke dok nakon ručka pere posuđe, a on izvaljen na kauču čita novine. Može li lutka tako lako naučiti muškarca u čemu griješi kada su žene u pitanju? Naravno da je osnovna teza prenaivna za stvarni život, ali ne i sasvim opuštajuću komediju u kojoj će mnogi (uvijek se treba nadati) prepoznati i svoje pogreške.

    "Lutku" je režirala Mladena Gavran sigurno vodeći svoje glumce kroz tekst. Pri tome ih nije mogla bolje odabrati. Lutka je mlada Doris Pinčić, koja da je svijećom tražila ne bi pronašla bolju ulogu za teatarski debi i odmak od ultrapopularne sapunice. U ovaj je lik ugradila vlastitu mladost, ali i teatarsku nevinost i upravo to su temelji njene uvjerljivosti, ali i komičarskog dara kojeg je iskazala. Dobro joj parira Robert Kurbaša dok u finim nijansama balansira ulogu muškarca nesigurnog u sve oko sebe, ali i u samog sebe.

    © Bojana Radović, VEČERNJI LIST, 13. listopad 2012.

  • Taj savršen robot, žena
    © Sanja Nikčević, VIJENAC, 18. listopada 2012.
    Smanji kritiku

    Taj savršen robot, žena

    Desetogodišnjicu postojanja Teatar Gavran proslavio je postavivši kao svoj deseti naslov novi komad svoga kućnog pisca Mire Gavrana Lutka. Teatar Gavran obiteljski je teatar u najboljem smislu riječi: postavljaju samo Gavranove tekstove, u četiri je glumila supruga Mladena Gavran (Hotel Babilon, Najluđa predstava na svijetu, Zabranjeno smijanje i Pandorina kutijica), koja se čak tri puta prihvatila i režije. U njihovoj prošlogodišnjoj predstavi, Pacijentu doktora Freuda, mladoga Hitlera glumio je sin Jakov Gavran, inače prvostupnik osječke akademije i vrlo darovit mladi glumac (ali i lutkar, pa sad očekujem i neke lutkarske i/ili vizualne prinose teatru). To navodim kao pozitivan primjer obiteljskoga posla jer dok je nepotizam zapošljavanje rođaka koji ne zaslužuju mjesto na koje ih rođak ubaci, slučaju Teatra Gavran zajednički rad na predstavi prirodan je nastavak njihova života posvećena u potpunosti kazalištu – pri čemu su svi itekako zaslužili svoja mjesta!

    Uz to, taj teatar nikad nije bio zatvoren za suradnju s drugim umjetnicima pa tako slavljenički program navodi 18 glumaca, 5 redatelja, 8 kostimografa i scenografa i 3 kompozitora, odreda uglednih imena s kojima su surađivali. U najnovijoj predstavi glume dvoje mladih glumaca poznatijih po ulogama u sapunicama: Robert Kurbaša je Marko koji se nakon prekida dugogodišnje veze prijavi za testiranje novih modela – savršenoga ženskog robota koji bi trebao u potpunosti usrećiti svog udomitelja. Taj je robot mlada Doris Pinčić, također osječka studentica, poznata po ulozi u sapunici Larin izbor, čiji se nastup najviše očekivao. Sapunice su legitiman glumački posao, koji se može raditi dobro i loše, to dvoje glumaca u njima su vrlo dobri, ali uvijek postoji opasnost da ograničenja sapunica svedu, osobito mladog glumca, na svoju mjeru. To se Doris Pinčić nije dogodilo, naprotiv, kao da je jedva dočekala da stane na scenu i pokaže svoj talent. Osim što dobro izgleda – vitka tijela i lijepa lica nalikovala je na novu verziju Trnoružice iz budućnosti – odlično je kontrolirala emociju. Od ukočenosti i nezainteresiranosti lutke, do odražavanja emocija svog udomitelja, od logičnog kritiziranja njegovih postupaka (slijedeći stajalište svoje stvarateljice koja se razvela netom prije nego što je pokrenula novu liniju savršenih lutaka) do rasprava o smislu života, Doris je pronašla distancu koja je bila prava mjera takva tipa lutke. Pa tako njezina senzualnost i zavođenje nije bilo vulgarno, njezina didaktika (ukazivanje muškarcu na njegove propuste u vezi i životu, definiranje njegovih emocija koje ne želi priznati – od tuge do ljubavi za bivšu djevojku) nije zvučala kao isprazno teoretiziranje, a njezina neupitna logika u svađama (njezin pokušaj da shvati muško-ženske odnose) izazivala je smijeh!

    Robert Kurbaša imao je jednostavniju zadaću, unatoč tome što je lutka došla da zadovolji njegove potrebe, on je zapravo samo onaj tko odgovara na njezine pobude, dok ga sama lutka ne navede da pronađe pravi odgovor na svoje probleme. Mladena Gavran dosad je režirala uglavnom sebe (odlične monodrame Hotel Babilon i Najluđa predstava na svijetu), a sada je pokazala da može glumce voditi i razigrati ih u tzv. sjedećoj, odnosno dijaloškoj drami. Suradnja s Jasminom Pacek kao scenografkinjom i kostimografkinjom podigla je produkcijsku razinu predstava. One su i dalje pogodne za putovanje i gostovanja na scenama svih vrsta, ali sada imaju i dodatnu kvalitetu: osmišljen i finiji vizualni identitet. Budući da je u Lutki riječ o izumu koji još ne postoji u našem vremenu, scena podsjeća na njujorške stanove (tzv. loftove) – ogoljeli zidovi od cigle i veliki poster vlakova kao simbola putovanja koje Marko nije nikada poduzeo – što je moda koja polako dolazi i k nama pa može biti i slika muškoga stana iz budućnosti. No ta je budućnost ponajviše dobivena vizualnim izborom zadanoga crno-sivo-bijelog tonaliteta od jednostavna Markova grunge-kostima do lutkinih seksi kreacija.

    Ukratko, Teatar Gavran dostojno je obilježio desetogodišnjicu postojanja obraćajući se i dalje svojoj publici s predstavama koje govore o prepoznatljivim, bliskim likovima i situacijama (čak i kad je riječ o lutki iz budućnosti!), u ovom slučaju muško-ženskim odnosima. Gavranov teatar ne stidi se govoriti o emocijama, niti se plaši ismijati i na kraju pozitivno riješiti probleme! Kad se u to dodaju i vrsni suradnici, ne čudi da ima svoju publiku ne samo u Hrvatskoj nego i širom svijeta. Slijedeći dobre navade Gavranovih uspješnica, i Lutka je praizvedena izvan Hrvatske – no ovaj put u New Yorku u lipnju 2012! A sudeći po zagrebačkoj premijeri, i u Hrvatskoj će dugo igrati.

    © Sanja Nikčević, VIJENAC, 18. listopada 2012.

  • Posjetili smo: Premijeru predstave "Lutka"
    © Ana Samaržija, LA COUTURE, 17. listopada 2012.
    Smanji kritiku

    Posjetili smo: Premijeru predstave "Lutka"

    Mala dvorana Lisinski u petak je navečer ugostila premijeru nove komedije bračnog para Gavran. Od mladih snaga Doris Pinčić i Roberta Kurbaše mnogo smo očekivali i definitivno nas nisu iznevjerili.

    Marko je tipičan primjer muškarca na pragu četrdesetih koji u odnosu prema ženama konstantno radi iste pogreške. Nakon što ga je poslije sedmogodišnje veze ostavila djevojka, počinje živjeti s lutkom koja je zapravo savršen android konstruiran od ruke kritične žene. Upravo zato Stela, kako joj Marko daje ime, nimalo nije očekivani poslušni robot. Iako Stela želi udovoljiti svome muškarcu i učiniti ga sretnim ona postaje i njegova kritičarka. Suprotno očekivanjima, ona ne klima potvrdno svome udomitelju već postavljanjem mnoštva pitanja i potpitanja dovodi ga u situaciju da i sam počinje propitivati svoje odluke i postupke. Tako Marko polako uviđa, iako nevoljko priznaje, svoje pogreške i propuste.

    Stječe se dojam da predstava više kritizira muškarce. To i nije toliko čudno kad znamo da je autor teksta Miro Gavran koji i ovaj put staje na žensku stranu u konstantnom ratu spolova. Ponovno nas je oduševio svojim briljantnim scenarijem, pogledom na ove komplicirane odnose. Postavljajući lutku i muškarca u svakodnevicu , u situacije u kojima se svi možemo pronaći, ostao je blizak i mladim i starijim generacijama. Gavran nas je posjetio koliko je dobro "uključiti mozak“ i logiku te tako lakše riješiti ne samo ljubavne, već i ostale zavrzlame u ljudskim odnosima.

    Iako ne Larin, redateljica Mladena Gavran napravila je odličan izbor. Doris je izvrsno dočarala pametnog i pronicljivog robota i time nam svima pokazala da je spremna za daske koje život znače, dok ju je u stopu pratio kolega Kurbaša u ulozi zbunjenog i nesigurnog, usudili bi se reći, uobičajenog muškarca.

    Zato toplo preporučujemo i muškarcima i ženama, onima solo i onima u dugim vezama, da pogledaju "Lutku“ te uz puno smijeha u sat i pol dožive aha-efekt. Jer, kako bi Stela rekla, ako se prema ženi ponaša kao prema lutki, ona je lutka; ako je se tretira kao princezu, ona je princeza.

    © Ana Samaržija, LA COUTURE, 17. listopada 2012.

  • Mehanizam koji pokreće
    © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 17. listopada 2012.
    Smanji kritiku

    Mehanizam koji pokreće

    Znanstveno fantastični motiv žene androida čest je posebice na filmu, ali ga se nerijetko može naći i u književnosti i kazalištu u rasponu od komedije koja karikira mehaniku lutke ili muške snove o totalnoj dominaciji nad partnericom preko drame odnosa prema drugačijem do horora gdje žena robot uništava muškarce ili akcijskog žanra u kojem dolazi do pobune nezasluženo omalovažavanih bića visoke umjetne inteligencije. Miro Gavran je u svojoj Lutki međutim prilično udaljen od takvih odrednica.

    Protagonist njegova novog komada, praizvedenog prije nekoliko mjeseci u New Yorku je tridesetdevetogodišnji Marko kojeg je ostavila partnerica nakon šestogodišnje veze, jer nije želio imati dijete s njom niti bilo kakve promjene u vezi kojom je bio zadovoljan. Tek nakon tog rastanka Marko počinje osjećati prazninu i snažno patiti, a da bi se toga oslobodio prijavljuje se na natječaj za dobivanje probnih primjeraka najnovije lutke koja bi trebala postati idealna zamjena za ženu, jer je smišljena da služi muškarcu i zadovoljava sve njegove prohtjeve kao ljubavnica, domaćica, kuharica... Marko je jedan od dobitnika u tom natječaju u kojem su kandidati morali opisati razloge zbog kojih žele lutku.

    Predstava počinje u trenutku kada Marko treba otvoriti neki neobičan poveći svjetleći predmet koji jedini na sceni (koju je kao i kostime funkcionalno uobličila Jasmina Pacek) djeluje bar donekle futuristički. Jednostavno preseljiva (što je bitno za gostovanja) scenografija sastoji se od realističnih elemenata, pa su tako oslikane i cigle koje tvore zidove Markovog stana. Oni su postavljeni paralelno s rubom proscenija, a to uz otvaranje prolaza neophodnih za nesputano kretanje interpreta ukazuje i na stilizaciju u organiziranju scenskog prostora. A da se ne radi samo o naznaci različitosti teatra i života pokazuju i dva velika prozora na jednoj od tih stijena iza kojih se vide vlakovi na kolodvoru. Ti su starinski vlakovi predstavljeni crno-bijelim fotografijama, što je već samo po sebi značajan odmak od preslikavanja stvarnosti, ali njihova pripadnost prošlom vremenu je i kontrast svjetlećem predmetu iz nekog budućeg vremena u kojem je dostavljena žena-robot, što upućuje na to da će se predstava baviti odnosima koji nisu vezani za neko određeno vrijeme.

    Tu po svemu ženi nalik lutku – kojoj Marko mora dati ime (odabire Stela) da bi profunkcionirala – zamislila je i konstruirala znanstvenica koja joj je uz visoku inteligenciju programirala i vlastita iskustva sa suprotnim spolom. Lutka je doista konstruirana da bi pružila muškarcu zadovoljstvo i to ne samo seksualno, povećano njezinim izvanredno atraktivnim izgledom, nego i razumijevanjem. Ona je programirana za složen i kvalitetan odnos, ali njeno ponašanje ovisi o načinu na koji se muškarac odnosi prema njoj, jer je znanstvenica koja ju je stvorila njezina svojstva djelomice gradila na temelju svojih ženskih iskustava i pogleda na odnose među spolovima.

    Na taj je način Stela zadobila i složen karakter, što je Gavranu omogućilo da se nađe na tematskom području suvremenih muško-ženskih odnosa koje je sa znatnim uspjehom već više puta iskoristio u svojim komadima, a elementi znanstvene fantastike nisu ga vodili prema tom žanru nego prema drugačijim rakursima kojima će neke uobičajene situacije sagledati iz nove, svježe perspektive. Stela i pored znanja i inteligencije nema iskustva, a niti vlastitih osjećaja pa postavlja pitanja o smislu nekih, posebice muških postupaka koji su Marku samorazumljivi toliko da ih nikada ne dovodi u pitanje (poput primjerice mira u kojem želi pročitati novine nakon ručka pri čemu ga nerazmjerno iritira Stelino pranje suđa).

    Za razliku od nekoliko posljednjih iznimno uspješnih komedija u kojima se Gavran oslanjao na tradiciju vodvilja, u Lutki koja će također nedvojbeno privući mnoge gledatelje i u nas i u svijetu, autor se okrenuo prema komediji karaktera koja ima i dramskih elemenata. Da bi taj tip komedije uspio on neminovno ovisi o iznimnim glumačkim kreacijama. One su potporu mogle naći u velikom Gavranovom umijeću pisanja dijaloga koji i u najobičnijim replikama u gotovo nevažnim situacijama otkriva bar još neki djelić osobnosti protagonista, što omogućuje glumcima da pokažu sav raspon svog umijeća, ali od njih zahtijeva i vrlo preciznu igru koja svakim detaljem pridonosi složenosti cjeline.

    U tome su imali veliku pomoć redateljice Mladene Gavran, vrsne glumice koja je upravo u Teatru Gavran ostvarila niz impresivnih uloga, a u ovoj svojoj trećoj režiji uz pažljivo stvaran ritam, točan i u promjenama intenziteta, nastojala je izvući maksimum od dvoje nedvojbeno iznimno nadarenih glumaca koje šira publika poznaje po ulogama u sapunicama. Doris Pinčić, dojmljiva u oblikovanju neuobičajenih pitanja i reakcija koje tek treba naučiti sjajno je balansirala na granici između samosvjesne mlade žene i lutke koja je u potpunosti prihvatila svoju robotsku ograničenost, gradeći zanimljivost i uvjerljivost Stele nijansama u govoru i kretnjama koji tek povremeno daju naslutiti prirodu mehanizma koji je pokreće.

    Robert Kurbaša joj je bio dostojan partner, iako uloga Marka ne pruža toliko vidljive mogućnosti za glumačke ekshibicije. On je to nadoknadio izvanrednim detaljima kojima je dobroćudnog muškarca pretvarao u odlučnog branitelja muških prava i dominacije, nesvjesnog ne samo da takav stav nije opravdan nego i toga da i njemu samom škodi. Takva glumačka igra bitno je pridonijela uspjehu Lutke koja uz svjež pogled na muško-ženske odnose (i mušku krivnju ili nesvjesnost) na zanimljiv način promatra mogućnosti koje već danas (a sutra još i više) prijete da virtualnim svijetom i odnosima zamijene prave ljudske kontakte, što je još jednom potvrdilo vrijednosti Mire Gavrana i zorno pokazalo zbog čega je on naš u inozemstvu daleko najprevođeniji i najizvođeniji dramski pisac.

    © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 17. listopada 2012.

  • Gavranova "Lutka" oduševila Novogradiščane
    © NG ONLINE, Sanja Bukvić, 18.10.2012.
    Smanji kritiku

    Gavranova "Lutka" oduševila Novogradiščane

    Dvorana je „Relković“ novogradiškog Doma kulture sinoć (17. listopada) , čini se, bila pretijesna kako bi primila brojne poklonike kazališne umjetnosti i djela autora koji je svojim opusom odavno prešao granice Hrvatske, čovjeka čiji korijeni „sežu“ iz novogradiškog kraja.

    Bila je to komedija „Lutka“ velikog hrvatskog dramatičara, romanopisca, pripovjedača i pisca za mlade Mire Gavrana. Ovaj novi tekst Mire Gavrana imao je svoju svjetsku praizvedbu na engleskom jeziku u lipnju ove godine u New Yorku, hrvatska premijera upriličena je 12. listopada u dvorani Lisinski u Zagrebu. Novogradiščani su imali užitak pogledati je samo pet dana kasnije. Režiju predstave potpisuje Mladena Gavran, scenu i kostime kreirala je Jasmina Pacek, sve temeljeno na izvrsnoj glazbi Elvisa Stanića.

    Redateljica Mladena Gavran za predstavu nije mogla izabrati bolje glumce – izvrsnu i talentiranu mladu Doris Pinčić, kojoj za cijelo vrijeme predstave sjajno „parira“ Robert Kurbaša. Rezultat: predstava koja je do zadnje minute „držala“ publiku, sjajne glumačke role, izvrstan tekst i pouka na vječnu temu muško – ženskih odnosa u kojoj je i ovoga puta „prevagnula“ ženska strana.

    Robert Kurbaša glumi muškarca koji, nakon što ga je nakon sedmogodišnje veze ostavila djevojka, počinje živjeti sa ženom lutkom koja je najsavršeniji android proizveden u laboratoriju s namjerom da usreći muškarca. Kažemo, namjerom, jer stvarni je život s lutkom pokazao nešto sasvim drugo. Kroz skoro dva sata predstave autor i glumci su nas naveli da se propitamo o nizu svakodnevnih životnih situacija – ljubomori, egoizmu, bračnoj slobodi, samopouzdanju u vezi, smetanju i ne-smetanju partnera...

    I kao što je stajalo u pozivu za predstavu – predstava zaista nije nikoga ostavila ravnodušnim. Potaknula nas je da se zamislimo, propitamo, uvidimo neke stvari koje, možda, svakodnevno gledamo ili doživljavamo...

    Novogradiška je publika i ovu predstavu izvrsno primila, a na samom kraju svi dionici ove sjajne predstave – Miro i Mladena Gavran, Doris Pinčić i Robert Kurbaša – doživjeli su više nego zasluženi pljesak publike.

    I stoga, za sve viđeno i doživljeno, možemo samo reći – bravo maestro Gavran!

    © NG ONLINE, Sanja Bukvić, 18.10.2012.

  • Tragikomedija o muškarcima
    © Hrvatski list, Tomislav Držić, 18.10.2012.
    Smanji kritiku

    Tragikomedija o muškarcima

    Premijerom nove komedije "Lutka", danas najizvođenijeg hrvatskog autora Mire Gavrana, prošloga vikenda u Zagrebu obilježena je deseta obljetnica postojanja Teatra Gavran, jednog od najvažnijih putujućih hrvatskih kazališta s nizom osvojenih nagrada koje okuplja vodeće hrvatske glumce, redatelje, scenografe, kostimografe i skladatelje.

    Ovaj novi Gavranov igrokaz, koji je režirala njegova supruga Mladena Gavran, imao je svjetsku praizvedbu na engelskom jeziku u lipnju ove godine u New Yorku, a naglašava nepravdu i nerazumijevanje koje prema ženama pokazuju današnji muškarci. Izvrsnu scenu i kostime predstave kreirala je Jasmina Pacek.

    "Lutka", s izvanrednim tv-glumcima Robertom Kurbašom i Zadrankom Doris Pinčić, tematizira život 39-godišnjeg muškarca Marka kojega je nakon sedmogodišnje veze ostavila djevojka zbog njegove neodlučnosti da se oženi s njom i ima djecu. Nakon prekida on počinje živjeti sa Stelom, ženom lutkom koja je najsavršeniji android proizveden u laboratoriju s namjerom da usreći muškarca.

    Lutku je konstruirala znanstvenica nedugo nakon svojega bračnog neuspjeha pa je u lutku prenijela svoj kritički pogled na muškarce. Raznim svakodnevnim situacijama života u dvoje i svojim prostodušnim pogledom lutka ukazuje muškarcu, ali i svim muškarcima u gledalištu, na sve propuste koje oni čine svojim družicama. U nekoliko slika te tragikomedije lutka dolazi povremeno sa svojim muškarcem u sukobe koji su neizbježni u zajedničkom životu osoba suprotnoga spola.

    Nakon ovog Gavranovog djela, koji govori o svim mukama muško-ženskih odnosa, ljubavi, osamljenosti i o njegovoj vječnoj temi otuđenosti, na redu je, nadamo se, njegov ispravak netočnog navoda koji nakon "Lutke" očekuje i njegova vjerna muška publika, a to je novi uradak koji bi razotkrio odnose među partnerima, s muškog stajališta, isto tako ozbiljno i duhovito.

    © Hrvatski list, Tomislav Držić, 18.10.2012.

  • Ljubav s lutkom
    © Glas Koncila, Dora Žic, 21.10.2012.
    Smanji kritiku

    Ljubav s lutkom

    Odnos muškarca i žene jedna je od najdugovječnijih tema kojom su se bavili različiti umjetnici kroz povijest. Ipak, svaka generacija umjetnika (a možda i ne samo umjetnika) na taj odnos gleda kao na nerješivu enigma. Mogu li muškarci i žene pronaći zajednički jezik ili su među njima nepremostive razlike koje će tu zauvijek i ostati? Četrdetogodišnji Marko nakon prekida sedmogodišnje veze odlučio se upustiti u eksperiment s netom izumljenom androidnom lutkom, namijenjenom upravo muškarcima samcima njegovih godina. Kako je riječ o modernoj lutki koja je sposobna razmišljati i komunicirati, a u njezin je program usađen kritički pogled na muškarce, jasno je da između nje i Marka nerijetko dolazi do konflikata, nerazumijevanja i “uobičajenih” muško-ženskih previranja. Njihovi razgovori vode se od tema sutrašnjeg ručka, Markova odnosa s roditeljima, seksualnosti, religioznosti ili problema na poslu pa se može činiti da se njegov život i nije puno promijenio u odnosu na nedavnu vezu iz koje je izišao.

    Priča o samoći i otuđenju modernoga čovjeka praćena duhovitim i sarkastičnim dijalozima ipak ne ostavlja iza sebe tmuran dojam, a lutka, koja bi se pod drugim okolnostima mogla učiniti nastranom i uvrnutom, uspijeva ostaviti dojam nečega posve uobičajenoga. Hoće li lutka u konačnici Marka učiniti sretnijim i zadovoljnijim ili će mu tek posvijestiti neke njegove probleme? U svakom slučaju, jasno ostaje to da pravi živi odnos temeljen na iskrenosti i razumijevanju ne može zamijeniti nikakva lutka te čak ni moderan, suvremen čovjek – uza sav novac i potrebnu tehnologiju – pravu ljubav, srećom, ne može niti kupiti niti stvoriti ni iz čega.

    © Glas Koncila, Dora Žic, 21.10.2012.