Adresa: Dugi dol 58c, 10000 Zagreb
OIB: 59552791905
Skupna prodaja Zagreb: 098/332-949

Organizacioni voditelj: Mladena Gavran
Umjetnički voditelj: Miro Gavran

Noć bogova

Autor: Miro Gavran
Glume: Ivan Ćaćić (Moliere), Edi Ćelić (Louis XIV) i Jakov Gavran (dvorska luda)
Režija: Robert Raponja
Scena i kostimi: Jasmina Pacek
Glazba: Tin Tonković
Scenski pokret: Alen Čelić
Premijera: 15.03.2013.
Jedne večeri na desetogodišnjicu prijateljstva kralj Louis XIV, dvorska luda, te poznati pisac Moliere još se jednom zajedno opijaju evocirajući uspomene na prohujala vremena. Usred veselja, kralj otkriva svojim prijateljima da je saznao da njih dvojica igraju farsu o njemu u kojoj ga ismijavaju, pa prisiljava svoje prijatelje da tu farsu odigraju samo za njega. Ova dinamična predstava o ljubavi, prijateljstvu i vladanju, puna je neočekivanih obrata koji publici zadržavaju dah. U proteklih četvrt stoljeća ovaj tekst je imao čak 19 kazališnih premijera širom svijeta od Sarajeva, Maribora, Podgorice i Mostara do Washingtona, Melbournea, Sofije, Praga… tako da Teatar GAVRAN izvodi jubilarnu dvadesetu premijeru. Autor teksta je Miro Gavran, najizvođeniji hrvatski kazališni pisac u zemlji i inozemstvu. Redatelj je Robert Raponja, dok je scenu i kostime kreirala Jasmina Pacek. U glavnim ulogama nastupaju mladi talentirani glumci Ivan Ćaćić (Moliere), Edi Ćelić (Louis XIV), te Jakov Gavran (dvorska luda).

Predstava traje 1 sat.

Kritike

  • Po drugi put ove sezone Teatar Gavran upriličio nam je premijeru. Nakon uspješne "Lutke" zaintrigirali su nas Louis XIV., Moliere i jedna dvorska luda.
    © Ana Samaržija, LACOUTURE.HR, 16.3.2013.
    Smanji kritiku

    Po drugi put ove sezone Teatar Gavran upriličio nam je premijeru. Nakon uspješne "Lutke" zaintrigirali su nas Louis XIV., Moliere i jedna dvorska luda.

    Recept za uspjeh već nam je poznat. Mala dvorana KD Lisinski ugosti Teatar Gavran, Miro Gavran napiše odličan scenarij, a Robert Raponja primi se režiranja. No, postoji jedna mala nesvakidašnja razlika. Sinoć smo imali priliku gledati jubilarnu dvadesetu premijeru teksta koji je na kazališnim daskama zaživio daleke 1986. i otada putovao regijom i svijetom, od Slovenije, Češke i Italije do daleke Australije i SAD-a.

    Riječ je, kako i sam naziv kaže, o jednoj noći u životu triju prijatelja, poznatog francuskog vladara Louisa XIV., njegove slatkorječive dvorske lude i pisca drama i glumca Moliera. Iako se na prvu čini kako ovaj trojac ispijajući alkohol uživa u pravom prijateljstvu ubrzo se uvidi da to i nije baš tako. Može li postojati pravo i iskreno prijateljstvo između kralja i njegovih podanika? Koči li strah pred Visočanstvom njihov zdrav odnos? Pitanja na to pokušava naći i Louis, egocentrični, no ne baš samouvjeren monarh, ovisan o laskanju svojih lažnih prijatelja. Tada, nakon smijeha i veselja, Louis svojim prijateljima otkriva da zna za njihovo izvođenje tajne predstave, farse u kojoj ga ismijavaju te ih prisiljava da ju izvedu samo za njega. Time se otkrivaju sve skrivene emocije likova, njihove unutarnje borbe i dubinski odnosi.

    Priča nas odvodi u daleko razdoblje francuske povijesti u koje je puno lakše smjestiti ovakvu jednu farsu o prijateljstvu, ljubavi i ljudskim odnosima. Svevremenska je to priča u kojoj su se odlično snašli mladi glumci Ivan Ćaćić (Moliere), Edi Ćelić (Louis) i Jakov Gavran (dvorska luda), inače kolege i prijatelji sa fakulteta u Osijeku.

    Izvrsno su utjelovili različite ličnosti i svojom energijom dokazali kako se pomoću moći ne mogu kupiti ljubav i prijateljstvo, kako najčešće nismo spremni na brutalnu iskrenost i kako se svi radije prepuštamo nekim našim iluzijama kojima zapravo gospodare drugi. Zato vam preporučamo "Noć bogova", farsu koja će vas istodobno nasmijati, ali i posve indirektno navesti da se zamislite i propitate svoje odnose.

    © Ana Samaržija, LACOUTURE.HR, 16.3.2013.

  • Postoje li pravi prijatelji
    © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 19.3.2013.
    Smanji kritiku

    Postoje li pravi prijatelji

    Da je Miro Gavran naš najčešće izvođen i najviše prevođen dramatičar poznata je činjenica koja se nerijetko površno objašnjava njegovim umijećem pisanja komedija za široku publiku. No i pored niza komičnih detalja, pa i čitavih prizora, Noć bogova nije komedija nego drama koja ulazi u vrh njegovog pisanja za kazalište, a ujedno dokazuje da je on i najznačajniji naš dramatičar nakon Drugoga svjetskog rata. Noć bogova praizvedena je 1986. u Crnogorskom narodnom pozorištu u Titogradu (danas Podgorici), a njena druga verzija 1987. u zagrebačkom Teatra &TD u virtuoznoj režiji Mira Međimorca s velikanima glume Vanjom Drachom, Vilijem Matulom i Ivicom Vidovićem u glavnim ulogama, a potom je doživjela još dvadesetak različitih premijernih izvedbi kako u svim državama nastalima raspadom Jugoslavije (dijelom prije, ali i nakon stjecanja neovisnosti) tako i širom svijeta od Italije, Slovačke, Češke i Bugarske do Sjedinjenih Država i Australije.

    Radnja Noći bogova zbiva se na desetu obljetnicu druženja i opijanja francuskog kralja Louisa XIV s dvorskom ludom i najvećim komediografom ne samo njegova doba Molièreom. Te se obljetnice sjetio samo kralj i čini se da ga to potiče na neumjerenu sentimentalnost, veću no što bi se samo od posljedica popijenog vina moglo očekivati. Ipak taj uvodni dio predstave koji vješto balansira između osjećajnosti i humora fabulom ne izlazi bitnije iz očekivanih kraljevih tirada o tome kako mu sve ono što inače čini predstavlja nemilu dužnost, a jedini pravi trenuci opuštanja i uživanja su mu ovi s ludom i Molièreom, pa ih zato ispituje da li su mu doista prijatelji i da li ga vole. Njihov odgovor da ga vole samo kad je pijan upućuje na to da odnosi među protagonistima možda ipak nisu takvi kakvima se čine.

    To se naslućivanje potvrđuje naglim obratom u kojem Louis XIV otkriva da zna za komad koji je o njemu i neostvarenoj aferi s lijepom glumicom iz Molièreove družine napisao i pred njegovim neprijateljima izvodio Molière, te naređuje autoru i ludi da i za njega odigraju tu predstavu, a on sam sjeda među gledatelje kojima je do tada Noć bogova nudila očekivane, ali vrlo komične i zabavne situacije. Tu međutim počinje teatar u teatru u kojem se poput odraza u zakrivljenom ogledalu u početku uspostavljeni odnosi protagonista mijenjaju do neprpoznatljivosti, postajući često i vlastita suprotnost. U toj samo naizgled iskrivljenoj slici kao da se probija prava istina o vlasti, ovisnosti o njoj, neosjetljivosti na ljudsku patnju onoga koji odlučuje o tuđim sudbinama brinući jedino za svoje zadovoljstvo, o iskrenosti osjećaja i o ljudskom dostojanstvu koje se u jednom teškom trenutku ipak više ne da gaziti bez obzira na posljedice.

    No, rasplet koji slijedi nakon završetka te predstave unutar predstave dvostrukim obratom na kraju dovodi u pitanje sve ono što se činilo da Gavran pokazuje, ali uvjerljivošću tog gotovo nevjerojatnog raspleta i autor i tvorci izvedbe uspijevaju uobličiti vrlo nijansiranu scensku sliku prirode vlasti i načina na koje ona mijenja čovjekovu psihu i osjećaje. Miro Gavran u tome doseže svoje dramatičarske vrhunce pružajući mogućnost glumcima da iskažu svoje umijeće, ali i stavljajući pred njih težak i kompliciran zadatak, jer bez njihove vrsne interpretacije komad neće scenski potpuno zaživjeti, a njegova složena struktura može djelovati poput vješte kombinatorike. Zato je odluka da (bez obzira na njihovu nadarenost) uloge kralja i njegovih prijatelja tumače mladi glumci, donedavna studenti Umjetničke akademije u Osijeku mogla izgledati riskantno, ali treba napomenuti da je redatelj Robert Raponja profesor na toj Akademiji i zasigurno je unaprijed znao kako od interpreta izvući ono što je bitno za uspjeh predstave.

    Tako Edi Čelić uspješno prelazi iz komičnih elemenata uloge Louisa XIV u pozu vladara kojoj možda ni on kao ni njegovi partneri ne vjeruje previše, ali koja ipak u njegovom tumačenju povremeno može zaplašiti. Doduše ponekad ne uspijeva dovoljno uvjerljivo prikazati rijetke trenutke osjećaja svog lika, ali to ipak pokriva glumljenom opijenošću. Molière Ivana Čaćića na početku djeluje pomalo suzdržano i nedovoljno prepušteno lumpanju, ali to ima opravdanja u pretpostavci da on očekuje kraljevu reakciju na komad o njemu, da bi u sučeljavanju s Louisem XIV vrlo dojmljivo iskazao svoje prave osjećaje i njihove mijene. Glumački najzahtjevniju ulogu mefistofelskog lude Jakov Gavran pažljivo je i vrlo uspjelo gradirao od početka u kojem se tek u rijetkim trenucima u kojima je to neophodno brine da zabava ne posustane pa do kraja kada konačno uzima sve konce zbivanja u svoje ruke. Robert Raponja veliki je dio svog redateljskog postupka temeljio na radu s glumcima koje tako dobro poznaje da bi svaku njihovu eventualnu slabost pokrivao ubrzanjem ritma, razigranošću scenskog pokreta (kojeg je uvježbao Alen Čelić) i vizualnom komikom, stvorivši natprosječnu predstavu čijem je uspjehu znatno pridonijela i Jasmina Pacek funkcionalnom scenografijom sastavljenom od velikih ploha koje uspravljene asociraju na vinski podrum, a položene postaju podij na kome se može igrati predstava, dok joj kostimi (kao i glazba Tina Tonkovića) ukazuju na sedamnaesto stoljeće u kojem su živjeli protagonisti ovog kompleksnog Gavranova kazališta u kazalištu.

    © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 19.3.2013.

  • Radost igre darovita podmlatka
    © Boris B. Hrovat, Vijenac, 21.3.2013.
    Smanji kritiku

    Radost igre darovita podmlatka

    Najizvođenijega suvremenog hrvatskog dramatičara - dakako, Miru Gavrana - uvijek su zanimale moguće (ili barem zamislive) dramske situacije kojima su protagonisti slavne i/ili povijesne osobe: kako u ranom djelu Noć bogova, tako i u nešto kasnijima Ljubavi Georgea Washingtona, Čehov je Tolstoju rekao zbogom, Shakespeare i Elizabeta i drugima. Farsa Noć bogova (1986) na pozornicu izvodi francuskoga apsolutnog monarha Louisa XIV. (1638–1715), poznata po skromnosti, vidljivoj po imenu Le Roi-Soleil (Kralj Sunce) i po izreci (koja nije strana ni današnjim političarima) L’état, c’est moi (Država, to sam ja), njegova (koliko je to objektivno i subjektivno moguće) prijatelja Moliera te anonimnu dvorsku ludu. Ti prijatelji, tijekom neke vrsti Saturnalija, proslavljaju desetu obljetnicu svoga neformalna druženja - jasno, pijančevanjem (radnja se zbiva u vinskom podrumu, zaboga, pa to je Francuska!) i manje-više grubim šalama. Pijančevanje i muška kamaraderija postupno prelaze u ponešto predugu ekspoziciju središnjemu dijelu farse, kako je sam autor definirao svoj komad.

    Iznenada, Louis XIV. iskazuje svoj talent suverenoga guastafeste (kvariigre): upozorava svoje prijatelje da je saznao za njihovu malu podvalu, kažnjivu smrću kao neporeciva laesa maiestas, naime, za izvođenje farse u kojoj je ocrnjen kao bludnik, zavodnik i nasilnik. I tada su prisiljeni odigrati je samo za njega - jedina, povlaštena i svakako pristrana gledatelja. Ta je farsa kratka, mračna i romantičarski obojena: lijepa glumica Molineaux, koju je volio i Moliere, radije odlazi u smrt negoli da podlegne obligatornom udvaranju Kralja Sunca. Kad prijateljstvo bude razvrgnuto, a Moliere ode, postaje očigledna dijabolična dvoličnost Lude - koja zahtijeva da autor takve uvredljive farse bude primjerno kažnjen, smrću trovanjem tako da umre tijekom predstave, pred očima publike.

    Djelo mladoga Gavrana Noć bogova govori o prirodi vlasti, o predodžbi nedodirljivosti koju ona ima sama o sebi, o realnoj nemoći podanika, o delikatnome odnosu između vlastodršca (pa makar se on prikazivao i kao dobrohotni pokrovitelj, mecena) i umjetnika. Nadahnuto i vješto napisan, dinamičan, razmjerno jednostavan i pun obrata - nije čudo što je do danas ne samo opstao u svojoj aktualnosti nego i doživio punih dvadeset premijera u raznim teatrima, u zemlji i inozemstvu. Najnoviju verziju, premijerno izvedenu 15. ožujka u maloj dvorani Koncertne dvorane Vatroslav Lisinski, rutinski i znalački režirao je Robert Raponja vodeći sigurnom rukom mlade glumce Edija Ćelića, Ivana Čačića i Jakova Gavrana (diplomante osječke Umjetničke akademije) iz scene u scenu, s brzim prijelazima, bez stanke ili praznoga hoda, s maksimalnim korištenjem provjerena efekta teatra u teatru.

    Jasmina Pacek pobrinula se za historicističke kostime i prikladnu scenu (dobro opremljen, kao što kralju i dolikuje) vinski podrum.

    Iako je nekima od nas još u sjećanju zagrebačka glasovita izvedba iz 1987. (Teatar &TD, Vanja Drach, Ivica Vidović, Vili Matula), predstava Teatra Gavran zasigurno plijeni pozornost golemom uloženom energijom i radošću igre darovita podmlatka hrvatskoga teatra.

    © Boris B. Hrovat, Vijenac, 21.3.2013.

Video