Adresa: Dugi dol 58c, 10000 Zagreb
OIB: 59552791905
Skupna prodaja Zagreb: 098/332-949

Organizacioni voditelj: Mladena Gavran
Umjetnički voditelj: Miro Gavran

Pacijent doktora Freuda

Autor: Miro Gavran
Glume: Peđa Gvozdić (Sigmund Freud), Jakov Gavran (Adolf Hitler), Ana-Marija Percaić/Katarina Baban (Christine)
Režija: Robert Raponja
Scena i kostimi: Jasmina Pacek
Glazba: Peđa Gvozdić
Oblikovanje svjetla: Mario Vnučec i Robert Pavlić
Šminka: Ružica Miler i Zdenka Mihelj
Premijera: 21.10.2011.
Pacijent doktora Freuda je svojevrsna groteska koja tematizira susret Adolfa Hitlera i njegove zaručnice Christine sa slavnim psihoanalitičarom Sigmundom Freudom.

Mladi Adolf uspije nagovoriti svoju djevojku da zatraže od psihijatra stručnu pomoć kako bi im pomogao razrješiti probleme u seksualnoj komunikaciji.

Tridesetogodišnji Hitler, na Freudovu kauču, razotkrit će ponore svoje psihe i frustracija, koje će ga dvadesetak godina potom usmjeriti prema najvećem ratu u povijesti. Sva tri karaktera uvjerljivo su oslikana, što glumcima pruža velike interpretativne mogućnosti.

Mladi talentirani glumci s puno energije i humora poigravaju se temom seksualnosti dovodeći u pitanje stereotipe koji se vezuju uz glasovita povijesna lica.

Predstava traje 1 sat i 10 minuta.

Kritike

  • Trijumf Teatra Gavran
    © Mira Muhoberac, Vijenac, broj 461, 3. studenoga 2011.
    Smanji kritiku

    Trijumf Teatra Gavran

    Zašto je Miro Gavran najizvođeniji hrvatski kazališni pisac u posljednja dva desetljeća, najbolje pokazuje najnovija premijera Teatra Gavran iz Zagreba koji vode bračni par Gavran, dramatičar Miro Gavran i glumica Mladena Gavran, u kojoj naslovnu ulogu glumi njihov sin Jakov Gavran, održana u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskoga u Zagrebu u petak, 21. listopada 2011. uz gromoglasno odobravanje publike tijekom cijele izvedbe aplauzom i smijehom te bezbroj izlazaka na završni naklon. Napisana 1993, drama je praizvedena 1994. u Zagrebačkom kazalištu mladih u režiji autora Mire Gavrana, da bi svoj kazališni pohod uspješno nastavila dva puta u Bugarskoj, dva puta u Grčkoj, jedanput u Sloveniji, jedanput u Vojvodini i posljednji put prošle godine u Pragu, u Češkoj. Naslovna sintagma vješto skriva i otkriva pravoga Freudova pacijenta i razlog izvođenja u godinama Domovinskoga rata i danas, u vrijeme recesije i krize političkoga i svakoga morala. Gavran ju je napisao istodobno kao komediju i grotesku, kao i uvijek svoje vrhunsko dramaturško umijeće balansirajući na barem dvama slojevima i preokret-nim značenjima. Komedijski mehanizam zasniva se na ljubavnim po-teškoćama, tj. na traženju pomoći u psihijatra zbog nemogućnosti uspostavljanja „seksualne komunikacije“ „nakon sedamnaest pokušaja“ mladića i njegove djevojke, koji ne žele priznati da su pacijenti. Grotesknost teksta počiva na činjenici da je mladić s velikim problemom Adolf Hitler, a osoba koju optužuje za taj problem njegova djevojka Christine, i da je psihijatar Sigmund Freud, utemeljitelj psihoanalize. Grotesknost se proteže i na povijesno područje: drama prikazuje tridesetogodišnjega Adolfa Hitlera, godinu 1919, kad postaje član Njemačke radničke stranke, koju godinu kasnije preimenuje u Nacionalsocijalistička njemačka radnička stranka, da bi nakon pokušaja državnoga udara bio uhićen, napisao Mein Kampf i do kraja života uništavao svijet nacističkom ideologijom i djelovanjem. Gavran je, što pokazuju, npr., i drama Ljubavi Georgea Washingtona i roman Kafkin prijatelj, i majstor stvaranja pseudobiografske drame i priče.

    Stvarajući dinamičnu, zabavno-grotesknu predstavu, redatelj Robert Raponja pokazuje izniman, lucidan i hrabar rad s glumcima, koje poznaje i kao svoje studente, a koji su glumu diplomirali na Umjetničkoj akademiji u Osijeku prije četiri mjeseca. Dvadesettrogodišnji Jakov Gavran, upravo upisan student četvrte godine glume u Osijeku, briljira u ulozi Adolfa Hitlera iskorišćujući, kao motor predstave, komedijske i groteskne silnice, vodviljski i kinematografski mehanizam. Začudnom snagom i beskrajnom, eruptivnom glumačkom energijom te stalnim glumačkim preobrazbama do ruba fikcije i fakcije Jakov Gavran u izvrsnoj ulozi stapa Hitlerove pokrete viđene u dokumentarnim filmovima, modulirajući glas koji je na radijskim postajama uništavao svijet od dječjega do prodorno zastrašujućega, i Chaplinov hod i pojavljivanje u Velikom diktatoru. Pritom zadržava brehtijanski odmak, publici se obraćajući gestualnim i mimičkim komentarima: „Ovakav čovjek ne treba biti!“ Istotrenutno Jakov Gavran ostaje i nama suvremen, mladi prijatelj koji se iz hitlerovskoga gega može pretvoriti u iskreno biće što uživa igrajući se glumom. Na hrvatskoj kazališnoj pozornici ne postoji mladi glumac takva habitusa, pojavnosti i energije i nesebične igre s partnerima. Jakov Gavran poigrava se i drugim svojim umijećima. Dosegnut će zastrašujuće istinit vrhunac predstave kad hipnotiziran podiže ukrućenu ruku na hitlerovski način, da bi, kao privatno vrstan floretist, ruku pretvorio u viteški naklon strepnje. U ulozi će iskoristiti i potencijale bavljenja lutkarstvom i likovnu sposobnost brze izrade lutke, pretvarajući se iz nacista u lutku i obratno, oživivši psihoanalizu u sceni portretiranja Freuda, iskoristivši umijeće koje je stekao u Školi primijenjene umjetnosti u Zagrebu, poigravajući se činjenicom da je Hitler pokušavao studirati umjetnost i da je bio firmopisac i slikar razglednica.

    Time se poigrava i scenografkinja Jasmina Pacek, napravivši ocrtanu scenu na rasklapanje koja upućuje i na razglednice i na secesiju, na psihijatrijske paravane i prohodeće kadrove (iza) ekrana Chaplinovih filmova. Prinos je Jasmine Pacek izniman i u kostimografiji; materijalima, krojem i duhovitim kostimskim detaljima (npr. Hitlerove cipele i čarape) znatno podiže vizualnu razinu Teatra Gavran podsjećajući na američka mala kazališta i brodvejsku pozornicu.

    Mlada Ana-Marija Percaić (Katarina Baban na pretpremijernoj izvedbi), upravo upisana studentica četvrte godine glume u Zagrebu, iznimno je zavodljivo, šarmantno i duhovito odglumila ulogu Hitlerove djevojke Christine, krećući se u rasponu od prividne naivke do dobrice, glumljene zavodnice, zlice i prave zavodnice. Peđa Gvozdić, upravo upisan student četvrte godine glume u Osijeku, inače i glazbenik, istodobno i odabiratelj glazbe, u ulozi doktora Freuda, u komedijskom je ruhu pokazao snažnu mimičnost i autoironičnost, od bahatosti do straha i zavodništva, otkrivajući se kao pouzdan glumac na kojega se može računati.

    Najmanje šezdeset od sedamdeset minuta koliko traje predstava popraćeno je salvama smijeha i radosti publike i zaleđenim osmijehom prepoznavanja groteske i tragičnosti nacizma. Fascinantna, zabavna, duhovita i groteskna komedijska predstava prava je kazališna poslastica utemeljena na izvrsnom tekstu, hrabroj režiji, skladu scene i kostima i neodoljivoj glumi. Napokon: tko je ili što je pacijent doktora Freuda? Gavran nudi barem jedan neočekivani epilog...

    © Mira Muhoberac, Vijenac, broj 461, 3. studenoga 2011.

  • Ljekovita i jezovita zabava
    © Želimir Ciglar, KAZALIŠTE.hr, 2, 21. listopada 2011.
    Smanji kritiku

    Ljekovita i jezovita zabava

    Sedamdeset minuta neprekinute i urnebesne, ali i jezovite zabave! Tako bi se jezgrovito mogla sažeti premijera Teatra Gavran u Maloj dvorani Koncertne dvorane Vatroslav Lisinski. Uglednom psihoanalitičaru dolazi nenajavljeno pacijent koji sa svojom zaručnicom ne uspijeva činiti one stvari. Želi da im doktor, poslije sedamnaest neuspješnih pokušaja, pomogne u samo devet dana da sretno usne sa svojom zaručnicom (nakon što učine, znate već, ono). Sve bi to bilo kamilica, da nije posrijedi (mogući) susret povijesnih osoba. Pacijent je Adolf Hitler u svojim tridesetim godinama, prije uspona na vlast, a liječnik je Freud. Pacijent doktora Freuda praizveden je sredinom devedesetih u Zagrebačkom je kazalištu mladih kada je Freuda glumio Zoran Pokupec, Hitlera je osmišljavao Hrvoje Zalar, a zaručnica Christine bila je Ksenija Marinković. Tu je predstavu, koju je režirao sam dramatičar Miro Gavran, odlikovala gospodska suzdržanost.

    Redatelj nove premijere Robert Raponja glumce je zaveo u riskantne vode, ponajmanje u vode gospodske suzdržanosti. Prihvatio je okvir dobro skrojena komada u čemu je Gavran istinski velemajstor, dramu je režirao na način na koji se režira Feydeau u scenskom okviru Jasmine Pacek, koja je i kostimima i scenom-igračkom, podražavala prva desetljeća 20. stoljeća, secesiju, tvoreći zidove kroz koje glumci mogu prolaziti i koje u trenu mogu lakim pokretom ruke pretvoriti u sobu ili u kabinet psihijatra. To je efektna i za igru podatna likovna jednostavnost i jasnoća, koja se brzo može skupiti i staviti na četiri kotača pokretnoga kazališta Gavranovih (koje uspješno nadomješta nažalost ugasli Teatar u gostima). Ta scena-igračka glumcima pruža mogućnost da sami stvaraju prostor i njime vladaju. Raponja je od glumaca tražio snažnu i grotesknu igru, dakle u glumačkom nadigravanju znatan odmak od onoga što se očekuje od već spomenuta Feydeauova teatra. Groteska, stilizacija, poigravanje, pretjerivanje u znakovima i gomilanje glumačkih znakova, sve je to prigoda da glumac komentira situaciju i lik s kojim ima posla.

    Tako riskantnu prigodu svim je srcem prihvatio Jakov Gavran u ulozi Hitlera. Njegova je studija lika jasna i sačinjena je od grotesknih Hitlerovih javnih nastupa na radiju i na filmu te je istovremeno snažno protkana Chaplinovim Velikim diktatorom. Jakov Gavran, 23-ogodišnji glumac, student Umjetničke akademije u Osijeku, nema niti mrvice sućuti za svoj lik i nemilosrdno ga i nemilice razotkriva kao osobu koja je sposobna voljeti jedino sebe. Sav napor Peđe Gvozdanovića u ulozi Freuda, da s mnogo razboritosti i sućuti probudi ista osjećanja u mladom Hitleru s kojim je suočen, već su u začetku osuđeni na propast. Iako i sam tašt (barem u vlastitoj kreaciji, a i dramatičar Gavran je Freudu dao takvu potenciju), Freudova se oholost pričinja poput zrnca gorušičina prema taštini velikog diktatora koja je tek započinje uzimati maha i veća je od svijeta. Jakov Gavran uistinu hodio je samim rubom glumačkog rizika uloživši neštedimice svu svoju energiju kako bi oblikovao zapravo vrlo kompleksan lik (sadržajno i izražajno). Iako smo se povremeno bojali za njega, jer je stapanje povremeno bilo zastrašujuće točno, čas je to bio veliki vođa koji orgazmički propovijeda sa starih dokumentarnih filmova, čas lik obojan Chaplinovskim gegom, da bi samo trenutak potom dao vlastito viđenje, a to je beskrajno gađenje i posvemašnje neslaganje s likom koji utjelovljuje u Pacijentu doktora Freuda.

    Ana-Marija Percaić (Christine glumi i Katarina Baban) također zaslužuje brižljivu analizu. Gavranove su žene ljekovite i strpljive. Takva je i Christine koja se beskrajno i neutješno trudi da probudi muškost u svom zaručniku. Glumica je s velikom radošću prihvatila prigodu da se poigrava s muškošću i sa dva muškarca između kojih postoji posve ženstveno i puteno, duhovito i promišljeno, a posve bezazleno nadajući se radosti života i erosu. Možda je u ovako postavljenoj predstavi Ana-Marija Percaić pročitala Gavrana onako kako ga dosad nismo čitali. Naime, možda se upravo u Gavranovim ženama skriva autorov stav prema kazalištu, životu i prema svojim likovima. Ako se Hitler i Freud nisu mogli obraniti od vlastite muške zaslijepljenosti, koju je Christine jasno vidjela i pokazala nam kako žene vide i spoznaju (kazališnu) zbilju. Majstorija je to Mire Gavrana koja je pokazala kako su i njegovi stariji tekstovi izazovni za nove glumačke i redateljske pustolovine. Ova je bila sretna, spretna, vješta i skladno zaokružena predstava novog glumačkog naraštaja koji ima sreću igrati hrvatskoga klasika, koji je i fizički živ, pozoran i strpljiv majstor stvaranja likova na starinsku skladnju, ali za novo doba.

    © Želimir Ciglar, KAZALIŠTE.hr, 2, 21. listopada 2011.

  • Predstava Pacijent doktora Freuda
    © Nikola Blažeković, www.portal53.hr, 18. listopada 2011.
    Smanji kritiku

    Predstava Pacijent doktora Freuda

    Mladi i talentirani glumci; Peđa Gvozdić, Jakov Gavran i Anamarija Percać izvrsno su iskoristili interpretativne mogućnosti koje pruža provokativna tema. S puno energije i humora odlično su se poigrali temom seksualnosti.

    © Nikola Blažeković, www.portal53.hr, 18. listopada 2011.

  • "Sudar" Freuda i Hitlera
    © Glas Koncila, 6. studeni 2011.
    Smanji kritiku

    "Sudar" Freuda i Hitlera

    Uz umirujuću glazbu s početka prošloga stoljeća te pozornicu koja se u hipu pretvara iz Freudova kabineta u hotelsku sobu Hitlera i njegove zaručnice, glumački trojac bacio je novo svjetlo na prikazane likove, ali i doba koje su uvelike odredili. Duhovito pa i karikaturalno ističući i prezentirajući uvriježene stereotipe o njihovoj (uvrnutoj) psihi, Gavranova komedija groteskno progovara o ljudskoj zaslijepljenosti, o sudaru taština te seksualnosti i erosu.

    © Glas Koncila, 6. studeni 2011.

Video