Adresa: Dugi dol 58c, 10000 Zagreb
OIB: 59552791905
Skupna prodaja Zagreb: 098/332-949

Organizacioni voditelj: Mladena Gavran
Umjetnički voditelj: Miro Gavran

Parovi

Autor: Miro Gavran
Glume: Ana Vilenica , Mladena Gavran, Ivan Glowatzky, Ivica Jončić, Jakov Gavran i Sara Moser
Režija: Robert Raponja
Scena i kostimi: Jasmina Pacek
Izbor glazbe: Neven Zebić
Scenski pokret: Sanela Janković Marušić
Oblikovanje svjetla: Mario Vnučec
Oblikovanje tona: Neven Zebić
Šminka: Zdenka Mihelj
Premijera: 27.11.2016.
Najambicioznija predstava Teatra GAVRAN u proteklih četrnaest godina. Šest sjajnih glumaca u atraktivnim suvremenim pričama koje se tiču svakoga od nas. Majstorski dijalozi i upečatljivi karakteri koji će nekoga nasmijati, nekoga rasplakati, ali nikoga neće ostaviti ravnodušnim.

Ovaj Gavranov tekst do sada je igrao premijerno u Litvi i Makedoniji, a od sada napokon postaje dostupan i hrvatskim gledateljima.

Ovo je Raponjina četrnaesta režija nekog Gavranovog teksta, a nerijetko su njihove predstave znale premašiti brojku od pedeset, pa i stotinu repriznih izvedbi.

Kritike

  • Gavran oduševio novogradišku publiku kazališnom predstavom “Parovi”
    © RADIO NG, 18.11.2016., Dubravka Kovačić
    Smanji kritiku

    Gavran oduševio novogradišku publiku kazališnom predstavom “Parovi”

    Novogradišku publiku sinoć je ponovno oduševio naš Noovogradiščanin Miro Gavran. Pretpremijerna izvedba Teatra “Gavran” kazališne predstave “Parovi” u režiji Roberta Raponje, biser je nove kazališne sezone u Pučkom otvorenom učilištu Matija Antun Relković. Pozdravnu riječ ovom je prilikom održala ravnateljica Učilišta Marija Karlovčan Subić te ujedno zahvalila Miri Gavranu čije kazališne predstave novogradiška publika ima čast i zadovoljstvo uvijek pogledati prva. Brojnu publiku pozdravila je i dogradonačelnica Grada Nove Gradiške Vesna Đapić te ujedno pozvala Gavrana na ponovni susret slijedeće godine. Zahvalnost za dobrodošlicu u svom rodnom gradu i oduševljenje nije krio sam književnik Miro Gavran.

    Komediju „Parovi“ Mire Gavrana igraju tri muško-ženska para – koji se nalaze u posve različitim životnim situacijama. Parovi se susreću u vrijeme ljeta, u zajedničkim prostorima kuće za odmor najstarijih supružnika, koji unajmljuju apartmane mlađim supružnicima i tek zaručenima, mladiću i djevojci. Majstorski oblikovani karakteri i dijalozi jednako su zanimljivi u duo igrama muško-ženskih te muških odnosno ženskih parova kao i u skupnim scenama. Aktualne, suvremene priče – virtuozno odigrane nekoga su sinoć nasmijale, nekoga rastužile, ali zasigurno – nitko nije ostao ravnodušan. Uloge su odigrali Ana Vilenica , Mladena Gavran ( majka autorovog sina ), Ivan Glowatzky, Ivica Jončić, Jakov Gavran ( unuk autorove majke ) i Sara Moser.

    © RADIO NG, 18.11.2016., Dubravka Kovačić

  • PAROVI
    © RADIO PRKOS, 18.11.2016., Zlata Pazman Petrić
    Smanji kritiku

    PAROVI

    Sinoć je u Domu Kulture odigrna kazališna predstava PAROVI Mire Gavrana. Ovu predstavu sinoć su mjstorski odigrala tri muško-ženska para koje je tekstopisac doveo u različite životne situacije. Karakterni likovi su izbalansirani do savršenstva, a zanimljivi dijalozi su oduševili publiku.Nakon što su predstavu s velikom pozornošću odgledali neki iz publike rekoše nam, da ih je ova komedija nasmijala, a drugi su kući otišli tužni.No, nitko nije ostao ravnodušan.

    © RADIO PRKOS, 18.11.2016., Zlata Pazman Petrić

  • Gavranovo iznenađenje
    © Vijenac, 8.12.2016., Mira Muhoberac
    Smanji kritiku

    Gavranovo iznenađenje

    Miro Gavran u svakom svom novom projektu iznenađuje vjernu publiku novim žanrom, odnosom prema kazališnoj umjetnosti ili preobrazbama očekivanoga.

    Miro Gavran u dramskome tekstu Parovi jasno određuje i scenske zakonitosti i okvire niza radnji, tako da čak i glumce interpolira u popis dramskih osoba, na neki se način vraćajući antičkom preciznom shematskom prikazu koji započinje Tespis, a konačno oblikuje Sofoklo. Još u 5. stoljeću prije Krista starogrčki su dramatičari izračunali da već tri glumca mogu odigrati velik broj dramskih osoba mijenjajući kostim i masku i da se njihovim konverzacijskim križaljkama može istkati mreža suodnosa koji dovode do tragičnoga kraja. Gavran se u drami Parovi vraća toj strukturi ne radeći uobičajenu distinkciju između teksture i pozornice, kao ni daleki grčki dramatičari, a nadopunjujući antičku ideju trodijelnosti dodavanjem još jednoga trokuta osoba, gradeći tako trokut muškaraca i trokut žena. U popisu dramskih osoba ni prva, ni druga, ni treća glumica, zapravo nijedna od triju protagonistica, nema imena, ali ih sve dobivaju u odigranim scenskim pričama. Isti je postupak s muškim dramskim osobama. Geometrijska pravilnost upotpunjuje se činjenicom što svaki glumac i glumica glume po četiri uloge. Zanimljiv šesteročlani glumački ansambl Miro Gavran smješta u šest životnih situacija u kojima ne sudjeluju svi glumci, ali svi jednako zastupaju svoje karaktere pokazujući mogućnosti preobrazbe u toponimnim odrednicama Ljetovanja i Rađanja, a slijede dijelovi: Kompjutoraš, Oproštajno pismo, Posao i Policajci raspoređeni u sedamnaest scena.

    Robert Raponja prihvatio se zahtjevnoga i složenoga posla režije Gavranova teksta koji je prije hrvatske premijere već doživio inozemne izvedbe, u Litvi i Makedoniji, i koji ima samo djelomice komedijsku razinu prepoznatljivosti, zabuna, preuveličavanja, ponavljanja, koju su gledatelji naviknuti na Gavranov lepršavi humor na premijernoj izvedbi 27. studenoga u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskoga očekivali, katarzično se i vedro hvatajući za svaki nagovještaj smiješnoga. Pomalo iznevjerena komedijska očekivanja nadomjestila su se snažnim osjećajem melankoličnosti, melodramatičnosti i emotivnosti na kojoj je inzistirao redatelj Robert Raponja u suradnji s glumcima i s autorom izbora glazbe Nevenom Zebićem i oblikovateljem svjetla Marijem Vnučecom, svakodnevicu i životne probleme pretvarajući u predstavu koja klizi na privlačnom rubu revijalnoga i melodramatskoga, ali uvijek profesionalnoga i visokoestetskoga tona. Tako se u naizgled opuštenoj atmosferi ljetovanja ispreplela cijela mreža slabosti, nezadovoljstava životom, neočekivanih situacija, tuga i balansiranja u muško-ženskim odnosima supružnika koji su se u potrazi za novim životom iz Zagreba preselili na more, da bi iznajmljivali apartmane razmaženim gostima, od kojih je jedan par u rastajanju, a drugi na medenom mjesecu prije vjenčanja.

    Žena, kao i uvijek izvrsna Mladena Gavran, u Parovima virtuozno balansira između skrbnosti, psihotičnosti i racionalnosti, a muž, Gavranov vjerni glumac Ivan Jončić, igra u pomaku realističnosti i grotesknosti, šutljiv i pogleda zarobljena u daljini.

    Robert Raponja iskoristio je sve mogućnosti teksta kako bi pokazao sve slabosti društva kojima se Miro Gavran bavi, a vrlo je dobro, vidljivo je u svakom pokretu, uz suradnju s maštovitom autoricom scenskoga pokreta Sanelom Janković Marušić, u gesti i impostaciji glasa, radio s glumcima koji u ne baš idealnim produkcijskim uvjetima, ali s ipak nešto bogatijom scenografijom Jasmine Pacek pokazuju majstorstva preobrazbe, mimetičnosti i osjećaja za pravu i iskrenu emociju i nijansirani trenutak.

    Zanimljiv tekst sa zanimljivim karakterima, u realizaciji majstora glume kojima se pridružuju mlađe snage, osim već iskušane i uvijek emotivno točne Ane Vilenica i nova snaga, tek diplomirana, šarmantna glumica Sara Moser i mladi Jakov Gavran, glumac unutarnje energije i slojevitosti, jaka glasa, preciznih pokreta i s velikim smislom za humor, uz lucidno točna i šarmantnoga Ivana Glowatzkoga, pravi je recept za dojmljivu i kvalitetnu predstavu koja nudi pogled u svijet ljudskih tajni, želja, mogućnosti, strahova, nadanja, slabosti.

    Sjajno su se složili na sceni majka i sin, glumica i glumac Mladena Gavran i Jakov Gavran, koji izvrsno surađuju i upotpunjuju ovaj gotovo u potpunosti obiteljski projekt. Jasmina Pacek osim scenografije osmislila je i kostimografiju, skladnu u bojama i „uparenu“ u situacijama. Sudeći prema premijernoj izvedbi, ovacijama i srdačnom pljesku za sve glumce i stvaraoce predstave, Miro Gavran ponovno je uspio iznenaditi – i u ovoj, najambicioznijoj predstavi privatnoga Teatra Gavran u njegovu četrnaestogodišnjem trajanju.

    © Vijenac, 8.12.2016., Mira Muhoberac

  • Ambicija s pokrićem
    © KAZALIŠTE.hr, 7. travnja 2017., Leon Žganec-Brajša
    Smanji kritiku

    Ambicija s pokrićem

    Teatar Gavran, privatno kazalište posvećeno izvođenju djela svog umjetničkog voditelja i vjerojatno najizvođenijeg suvremenog hrvatskog dramskog pisca Mire Gavrana, postavilo je novi tekst svoga kućnog autora naslovljen Parovi u režiji Roberta Raponje. Iako žanrovski određeni kao komedija, Parovi se ne iscrpljuju u opravdavanju tog određenja, nego izlaze iz njega, prikazujući živote mnogobrojnih parova u mnogobrojnim, uglavnom životnim i svakodnevnim situacijama, stvarajući tako niz skica međuljudskih odnosa i njihovih socijalnih odraza. Od ljetovanja, preko pokušaja samoubojstva, do otpuštanja i organizacijskih promjena u poduzeću, Gavran kreira galeriju likova i situacija, spretno ih dramaturški povezujući u cjelinu, koju igra šest glumaca. Provodni motiv u tome su, dakako odnosi parova, bračnih, mladenačkih, zaručničkih i ostalih, ali ne samo i isključivo oni, dok je glumačka tehnika dominantno, ali nikako ne jedino, posvećena izražajnim sredstvima svojstvenima komediji.

    Gavran gradi predstavu sastavljenu od skica odnosa, čiji je izraz stalna i postojana mijena situacija, likova i odnosa, ujedinjenih oko tematskih odrednica prikazivanja međuljudskih odnosa u svakodnevnim, običnim ili malo manje običnim situacijama. Izvodi to dramaturški spretno, kombinirajući i spajajući, naizgled bez reda, mnogobrojne linije situacija u kojima se nalaze likovi iz njegove galerije. Potpomognut redateljskim rješenjima i glumačkim izvedbama, Gavran se zapravo služi mnogo puta iskušanim, a u njegovom tekstu, kao opravdanju vještine i umješnosti pisanja za scenu, potvrđenim, postupkom glumca koji na sceni ne staje na okviru lika, nego svojom kreacijom igra galeriju, tada skiciranih, ali za potrebe autorovih zamisli pogodnih skica, u kojima se poentira uglavnom scenskom umješnošću i tako, na svojstven način, glumcu daje mogućnost preobrazbe, a autoru proširivanja tematskih okvira drame.

    Parovi se tim postupkom služe dosljedno, od početka do kraja, u nelinearnom ritmu i bez očitih poveznica, osim onih tematskih, zbog čega su upravo autorova umješnost provedbe svih zamišljenih skica u zaključenu cjelinu te glumačka preobrazba kao temeljni zadatak, karakteristike ove predstave. Od početka moguće pomalo nejasno, u prvim prijelazima i zamjenama situacija i konteksta, vrlo brzo u predstavi taj ritam, zahvaljujući tekstu, ali i režijskim postupcima Roberta Raponje, postaje ne samo jasan i vidljiv, nego i spretno te vješto izveden, čuvajući u sebi dovoljno mogućnosti da ne postane jedini, dominantan proces na sceni, nego omogućujući da se tematski, pa i komičarski sloj predstave otvaraju u različitim segmentima. Preklapanje slojeva, onog tematskog, kojim se ironiziraju, satiriziraju, a time i propituju, životni i svakodnevni odnosi u okviru partnerskih, ali i drugih (poput poslovnih ili roditeljskih) veza, onog komičarskog, usmjerenog na zabavljanje publike, opravdavanje žanrovskog usmjerenja predstave i održavanje ritma te onog u kojem se ispreplitanje koristi kao temeljni dramaturški postupak, provedeni su uglavnom glatko, uz tek poneko preglasavanje, u kojem komični, pa čak i karikaturalni element nadilazi ostale, pretvarajući tako predstavu u komediju situacije.

    U konačnici, Gavranova spisateljska umješnost i Raponjino znalačko korištenje redateljskih postupaka u prijelazima (zamrznuti prizori, izmjena rasvjete i jednostavnih te značenjski polivalentnih, ali funkcionalnih scenografskih panela), koji su dovoljno dinamizirani i različiti kako predstavu ne bi učinili monotonom izmjenom prizora, a dovoljno neprimjetni i uvježbani kako je ne bi odugovlačili i nepotrebno odvlačili pozornost od ostalih slojeva, uz najvećim djelom dobro ugođen balans između humora i propitivanja situacija svakodnevice, a u kojima se ironijski odmak koristi kao najčešće izražajno sredstvo, pomogli su da Parovi ostanu predstava koja je istovremeno vrlo gledljiva, zabavna, a koristi se nekim vrlo složenim i potencijalno zahtjevnim dramaturškim postupcima, usto uspijevajući postići i upitanost nad onime što skicira.

    Glumci, njih šestoro (Ivan Jončić, Mladena Gavran, Sara Moser, Ana Vilenica, Jakov Gavran i Ivan Glowatzky), na sceni su se, u okružju velikog broja likova i situacija u kojima se nalaze, snalazili uglavnom dobro, uz tek poneku nesukladnost u izrazu, najizraženiju u trenucima kada je komičan, zapravo komičarski sloj prelazio u trenutačne anakronosti ili pretjerivanja. No, zahvaljujući dobroj mogućnosti preobrazbe i izmjene, potpomognute tekstom te redateljskim i koreografskim rješenjima (scenski pokret Sanele Janković Marušić), realizirana su vrlo zanimljiva rješenja koja, baš kao i predstava u cjelini, ne gube tempo nego ostaju svježa do kraja predstave.

    Parovi su uvelike opravdali najavu svog autorskog tima, pokazavši se najambicioznijom predstavom Teatra Gavran u njegovom četrnaestogodišnjem uspješnom postojanju obilježenom uglavnom komedijama Mire Gavrana, čime je ta umjetnička organizacija realizirala predstavu koja je istovremeno zabavna i komična u jednostavnosti, a ambiciozna u otvorenosti dramaturškim rješenjima, što joj omogućuje zanimljiv scenski život.

    © KAZALIŠTE.hr, 7. travnja 2017., Leon Žganec-Brajša

Video